Živimo u dinamičnim vremenima promjena u mnogim sferama društva. U četvrtoj industrijskoj revoluciji i digitalnom dobu, mnogi segmenti naših svakodnevnih života se mijenjaju, nastaju nova zanimanja dok se stara gube, pomiču se nekad čvrsto utemeljeni društveni standardi, mijenja se brzina i prostor javnog diskursa i neke stvari koje su do pred nekoliko desetljeća unazad bile nezamislive sada su dio svakodnevne norme ali i obrnuto.
Zanimljivo je da su u takvom modernom i, kako se na prvi pogled čini prihvatljivom, otvorenom modernom društvu, određeni stavovi temeljeni na normama i stereotipnim razmišljanjima nekih drugih vremena još uvijek prisutni. Možda će određena stereotipna uvjerenja uvijek i postojati ili će pak biti zamijenjenima novima, no utješna bi mogla biti činjenica da će se o takvim temama i problemima uvijek govoriti, raspravljati i poticati na promjenu. No, hoće li uistinu?
Feminizam je kao društveni pokret prisutan već više od 100 godina, barem u onom smislu u kojem je postao primjetan u javnosti i potaknuo na razmišljanje i konačno neke promjene. U vidu ženskih prava, kao i mnogih drugih stvari, društvo danas izgleda znatno drugačije nego prije 100 godina no, borba za ravnopravnost spolova i pravičnost daleko je od kraja i budućnost se ponekad, s obzirom na pojedine pokazatelje i statistike, ne čini tako bajnom i prosperitetnom s dojmom da će biti borba biti konstantna. Ipak, dosad ostvarene promjene, promjena standarda, otvoren javan diskurs i težnja prema stvarnoj ravnopravnosti otvorila je prostor za uviđanje i razgovor o drugim, do sada možda sporednim preprekama i problemima, čije je osvještavanje dodatan korak prema općenitom boljitku.
Emma Watson, poznata britanska glumica, feministkinja i UN-ova ambasadorica među rijetkima je, u svom sada već svjetski poznatom govoru na UN-ovoj skupštini, javno pozvala na osvještavanje činjenice da su muškarci jednako žrtve rodnih stereotipa kao i žene.
„Ne govorimo često o tome da su muškarci diskriminirani zbog rodnih stereotipa, ali jesu. Gledala sam svog oca kojeg je društvo manje cijenilo zbog rodnih stereotipa o roditeljskim ulogama. Vidjela sam mladiće koji pate od mentalnih bolesti jer su nisu u mogućnosti tražiti pomoć zbog straha da bi ih to činilo “manje muškima“. Muškarci nemaju nikakve koristi od rodne ravnopravnosti“.
Watson je istaknula važnost ukazivanja i osvještavanja o štetnim i destruktivnim stereotipima o “muškosti“ i sukladnih očekivanja koja se od rođenja nameću dječacima i utječu na njihove stavove i ponašanja u odrasloj dobi.
U javnom diskursu konstanto su prisutne rasprave o odgoju djevojčica, ulogama, osobinama, vještinama i očekivanjima koja im se nameću od rođenja te utječu na njihov svakodnevni profesionalni i obiteljski život odrasle osobe. Javni diskurs, rasprava i osvještavanje o problemu ključan su korak prema promjeni, fazi u kojoj se oko pojedinih problema vezanih uz rodnu neravnopravnost i ženska prava trenutno nalazimo. Neki od primjera su MeToo Movement, zalaganje za ravnopravnost plaća, razvijanje ženskog leadershipa, razne inicijative za zaposlene majke itd.
No to je jedna strana priče, a problematika rodne neravnopravnosti i spolnih stereotipa ima i onu drugu stranu, vezanu uz predrasude i stereotipe prema muškarcima, a rješavanje jedne ne može bez spoznavanja i rješavanja druge. Kada se žene ponašaju na način koji je drugačiji od očekivanja društva i odudara od određenih postavljenih standarda, smatraju se antipatičnima, agresivnima, umišljenima, itd.
Što se pak dešava na “drugoj strani“? Ako se snažni standardi muškosti dovedu u pitanje i ponašanjem odudaraju od istih jesu li muškarci također podložni osudama kao i žene? Odgovor je, svakako da.
Razlika u načinima na koje smo odgajani i kakva su nam očekivanja sukladno tomu nametnuta s obzirom na rod apsolutno su prisutna, nekima možda čak zanimljiva te kad malo bolje pogledamo, apsurdna. Dok se na djevojčice gleda kao na više emotivne, nježne, intuitivne, pametne, uredne i odgovorne, dječaci su vragolasti, neuredniji, agresivniji s tendencijom i “prirodnim klikom“ za primjerice matematiku.
Što se onda dešava? U generalnim okvirima, djevojčice možda jesu više odgovorne zato što je očekivano od njih da budu odgovornije i mirnije, pomažu u kućanskim poslovima i paralelno su pristojne, uredne, marljive i imaju dobre ocjene. S druge strane, dječacima je jedina obaveza škola i nerijetko, kao i curama, izvannastavne aktivnosti poput sporta. No, iako odgajamo i dečke da budu odgovorni, vrijedni, marljivi i da su dobri u školi stav se čini svakako opuštenijim nego što je prema djevojčicama. Jer dečki su prirodno vrckavi i nadareni, “prirodno inteligentni ali lijeni“, “samo malo provrte knjigu i dobiju 5, nadareni za sportske aktivnosti ali nespretni za usisavanje i pospremanje posuđa, itd.
Logično je za pretpostaviti da ti dečki odrastu u zbunjene tinejdžere i konačno muškarce. Od navike da im sve ide “prirodno“ i “od ruke“ te ne poznavanja kućanskih poslova i brige o svakodnevnim operativnim stvarima do očekivanja koje odjednom u životu nastupi da moraju biti “netko i nešto“, uspješni, vrijedni, dobro zarađivati, brinuti se o obitelji, ženi, djeci, itd. Kada na sve to nadodamo spomenuti koncept snažne muškosti zbog kojeg se od muškaraca očekuje da ne plaču, ne pokazuju slabost, ne pitaju za pomoć i da su uspješni, čini se nemogućim poreći da su i muškarci žrtve spolnih stereotipa.
I to je njihova strana priče. Žene se nalaze na onoj prvoj, poznatijoj strani na kojoj kroz odgoj uče biti odgovorne, multitaskat i koristiti svoje emocije, razvijaju ambicije i aspiracije te se kao odrasle žene suočavaju sa društveno postavljenim preprekama koje naspram vještina i sposobnosti gledaju rodnu pripadnost.
Mnogi bi se složili da su žene kroz povijest bile i da danas jesu, kao i što mnogi faktori, poput nejednakosti u plaćama, stopa zapošljavanja, roditeljski dopusti te stope nasilja potvrđuju, u nepovoljnijoj situaciji od muškaraca u pogledu rodne neravnopravnosti i spolnih stereotipa. No, ovo ne bi trebalo biti natjecanje. Društveno povijesni pokreti i procesi doveli su do toga da prepoznamo da problem leži na dva, međuovisna kraja i neravnopravnost prema jednom podrazumijeva neravnopravnost prema drugom.
Međunarodni Dan očeva danas se slavi u mnogim zemljama svijeta kada podsjećamo na važnost uključenosti očeva u odgoj i razvoj djece od malena i pozivamo djecu, roditelje i društvo u cjelini da iskažu zahvalnost očinskoj ulozi i njenoj važnosti. No, ova tema ne bi trebala biti naglašena samo jadan dan u godini već bi trebala biti prisutna kao konstantan segment u diskusijama i težnjama o rodnoj ravnopravnosti i pravičnosti.
Roditeljski dopust za očeve ili tzv. očinski dopust postaje sve popularnijom temom u HR diskusijama, strategijama te programima podrške za rodnu ravnopravnost. Razlog tomu je što recentna istraživanja pokazuju kako današnja moderna očinska uloga teži većem uključenju u odgoj djece i obiteljski život dok tradicionalno “muško“ prioritetiziranje karijere biva manje naglašeno. U Hrvatskoj oko 48% muškaraca inicira temu odlaska na roditeljski dopust sa svojom partnericom dok čak njih 82% podržava roditeljski dopust koji bi i sami koristili.
Zbog toga radni uvjeti poput roditeljskih dopusta za mame i tate i fleksibilnog radnog vremena, koji muškarcima i ženama osiguravaju usklađenost privatnog i poslovnog života, odnosno work-life balans postaju nužnost uspješnog i održivog poslovanja te poželjnog radnog mjesta.
Nemoguće je zanemariti postojanje određene stigme u društvu i javnom diskursu oko očinskog dopusta temeljene na duboko ukorijenjenom rodnom stereotipu o raspodjeli muških i ženskih uloga. Čini se kako se na očeve koji koriste svoje pravo roditeljskog dopusta gleda poprijeko, preispituje pa čak i u nekim slučajevima osuđuje što je svakako jedan od glavnih razloga zbog kojih mnogi, kako istraživanja pokazuju, unatoč želji, ne koriste svoje pravo na roditeljski dopust.
Aktivnija uključenost očeva u odgoj djece i ravnopravna podjela obiteljskih obaveza pozitivno utječe i na zadovoljstvo žena koje se uz obavljanje nove roditeljske uloge moraju pripremati i za povratak na radno mjesto. Pozitivni učinci su i za djecu – aktivniji i uključeniji očevi pozitivno utječu na djetetov kognitivni, društveni i emocionalni razvoj od najranijih dana života.
Očinski dopust nije i ne bi trebao biti samo strateški alat za privlačenje talenata u procesu zapošljavanja već pridonosi uključivosti, motivaciji i zadržavanju zaposlenih kao i smanjenju razlika u plaći, pokazalo je istraživanje zaposlenih američkih roditelja iz 2018. godine. Neki od ostalih rezultata istraživanja bili su:
Da je roditeljski dopust za očeve bitan segment i korak naprijed prema postizanju rodne ravnopravnosti prepoznala je i Europska Unija koja je 2019. donijela novu Direktivu s ciljem postizanja rodne ravnopravnosti, poticanja većeg zapošljavanja žena i ženskih karijera te uključivanja očeva u razvoj i odgoj djece od male dobi. Direktivom će se prilagoditi i hrvatski zakon koji će očevima omogućiti očinski dopust od barem deset radnih dana s plaćom barem na razini one tijekom bolovanja. Nadamo se i jasnijoj komunikaciji o već postojećoj mogućnosti korištenja polovice roditeljskog dopusta do 4 mjeseca trajanja od kojih su dva neprenosiva na drugog roditelja.
Posljedično, očekuje se povećanje zaposlenosti, plaća i napretka ženskih karijera s jedne strane te smanjenja stereotipa oko rodnih uloga u obiteljskom životu i omogućavanja veće emocionalne povezanosti očeva s djecom od rane dobi.
Očinski dopust ima benefite čak i za kompanije – samostalnim preuzimanjem brige o djetetu očevi ne samo da unapređuju svoje roditeljske kompetencije već i stječu nove vještine poput multitaskinga, upravljanja stresom i organizacijskih vještina koje mogu primijeniti i na svom radnom mjestu. Nadalje, kako roditeljski dopust potiče odanost i zadržavanje radne snage kompanije, kao i društvo trebaju poticati veću učestalost korištenja roditeljskog dopusta od strane očeva i omogućiti da provode više vremena sa svojom djecom, u korist svih nas.
Za kreiranje inkluzivnih, pravičnih i privlačnih radnih mjesta koja brinu o dobrobiti svih svojih zaposlenih te privlače i zadržavaju najbolje talente ključno je prepoznati kako se pitanja poput rodne ravnopravnosti ne odnose samo na žene i zaposlene majke već idu u oba smjera jer su i muškarci, odnosno tate često žrtve očekivanja društva i okoline. Zbog toga je razvijen i DADFORCE standard koji pomaže kompanijama da osiguraju radne uvjete kojima će pokazati odgovornost prema zaposlenim očevima ali i težnju prema rodnoj jednakosti u cjelini.
Lucia Ursić
