Svako nas malo šokiraju određene izjave poznatih svjetskih leadera temeljene na, kako se ponekad čini, nepokolebljivim rodnim stereotipima. Tako je jedna od najčešćih predrasuda, koja je izgleda „popularna“ među svjetskim i domaćim političarima u posljednje vrijeme, ona o ženama koje puno pričaju.
Kontroverzni bivši japanski premijer Yoshiro Mori praktički je bio prisiljen na ostavku mjesta predsjednika Olimpijskog odbora zbog bijesa i pritiska javnosti koju je izazvala njegova nedavna izjava o tome kako ga iritiraju sastanci sa ženama koji dugo traju jer žene puno pričaju. Objasnio je kako smatra da su žene mnogo kompetitivnije od muškaraca te zbog želje za dokazivanjem puno govore i upadaju jedna drugoj u riječ.
Na pitanje novinara što misli o trendu rasta broja ženskih članova u sportskim odborima poručio je kako je u tom slučaju potrebno uvesti vremensko ograničenje govora ženama jer „imaju poteškoća s privođenjem razgovora kraju, što je iritantno“. Morija je nedavno zamijenila žena, japanska ministrica za Olimpijske i Paraolimpijske igre, Seiko Hashimoto.
Da su Hrvatska i njena unutarnja politička događanja više poznatija ostatku svijeta možda bi nedavna izjava ravnatelja HZZO-a izazvala jednako zgražanje javnosti. HDZ-ov ravnatelj Lucijan Vukelić gostujući s nekoliko ženskih kolegica u HRT-ovoj je emisiji „Otvoreno“ poručio kako mu „je drago da su žene u studiju, one puno više pričaju. Mi smo operativniji, muškarci”. Dok je Yoshiro Mori dao ostavku na čelnom mjestu poznate svjetske organizacije, Lucijan Vukelić se naprosto ispričao..
Photo: YouTube screenshot
I dok optimisti na prvu mogu komentirati kako je pozitivna stvar što se na nacionalnoj televiziji HRT-ov novinar Mislav Togonal suprotstavio i javno optužio HZZO-ovog ravnatelja za teški seksizam ili što je Yoshimo Mori bio prisiljen dati ostavku na čelu Olimpijskog odbora, moramo se zapitati kako se netko tko je spreman na takve javne izjave uopće nalazi na pozicijama donositelja odluka u 21. stoljeću.
Mori je primjerice, kao bivši premijer Japana otprije poznat po svojim izjavama temeljenim na rodnim i spolnim stereotipima i predrasudama, kontroverznim komentarima o AIDS-u, diskriminatornim porukama ženama te vrijeđanju državnih sportskih prvaka. Japan je inače zemlja u kojoj muškarci izričito dominiraju u ekonomiji i politici, a po broju ženskih zastupnika u Vladi nalazi se ispod Saudijske Arabije i Pakistana. U samom Olimpijskom odboru od ukupno 24 člana tek je 5 žena.
Mnoga su istraživanja ne samo opovrgla uvriježeno mišljenje da žene govore više od muškaraca već dokazala upravo suprotno.
Naime, od ukupnih 56 istraživanja provedenih u razdoblju od 1951. do 1991. godine samo dva su dala rezultate u kojima su žene uistinu, u različitim situacijama, koristile govor više od muškaraca. Istraživanje Sveučilišta Princeton i BYU iz 2012. godine pokazalo je kako žene zapravo govore puno manje od muškaraca koristeći čak 75% manje vremena na razgovor od suprotnog spola.
Čak i da prihvatimo tezu da žene govore više od muškaraca, percepcija, kao kod mnogih drugih rodnih stereotipa je znatno drugačija. Muškarce koji nesmetano i često koriste govor za izražavanje svog mišljenja, raspravljanje i sl. nerijetko se promatra kao samouvjerene, kompetitivne i hrabre dok se žene percipira kao napadne i naporne.
Slično kao kod muškaraca koji mnogo rade i koje se smatra predanima, vrijednima i ambicioznima, žene su pak preambiciozne, stavljaju karijeru ispred obiteljskog života, nisu dobre majke itd.
Fenomen je dobio i ime – double bind.Ovakvih primjera je mnogo, a čini se i kako sama riječ ambicija, iako u svim kontekstima istog značenja, ima nesvjesnu pristranost i drugačiju konotaciju kada ju se veže uz opisivanje muškarca i žene.
Spomenuta istraživanja očigledno su provedena na premaloj populaciji kako bi se izveo generalan zaključak u poslovnom i korporativnom okruženju koje je svakako drugačije od svakodnevnog. Stoga možda ne možemo opovrgnuti niti potvrditi tezu da žene pričaju više od muškaraca, no ono što možemo zaključiti je da su žene kroz povijest svakako više ušutkivane od muškaraca. U kolonijalnoj Americi žene se fizički kažnjavalo ako su govorile previše ili nisu govorile „kako treba“ kaznama poput zatvaranja usta čepom ili probijajući jezik štapićem.
Povijest se bez obzira na tehnološku i civilizacijsku razvijenost ponavlja, a riječi su često najjače oružje. Upravo stoga je potrebno odrješito reagirati na svaki pokušaj diskriminacije, kao i HRT-ov novinar Mislav Togonal, bila ona namjerna ili se slučajno dogodila.
