Zaposlimo Hrvatsku!

12.11.2015.

Naziv je projekta koji je provela Hrvatska gospodarska komora u suradnji s HAZU-om, uz pokroviteljstvo Predsjednice RH. Proteklih dana smo kroz medije imali priliku vidjeti završnicu projekta koji je imao za cilj ukazati na potrebe gospodarstva i stavove znanstvene zajednice. Organizirana je i završna, odlično posjećena konferencija na kojoj su izneseni rezultati prikupljenih podataka. Iz perspektive područja s kojim se bavimo u okviru MAMFORCE procjene i poslovne certifikacije interesantni su pokazatelji o ukupnoj zaposlenosti radno sposobnog stanovništva u Hrvatskoj koja izražena kroz stopu zaposlenosti iznosi 59 posto, dok je ista za EU-28 u prosjeku 69 posto. U toj brojci sadržana je i stopa zaposlenosti žena koja je u Hrvatskoj samo 50 posto dok je prosjek EU 59,6 posto Eurostat

 

Mi volim misliti da smo bolji, ali kao što statistika neumoljivo pokazuje ne razvijamo se onom brzinom kojom bismo trebali. Inače, cilj EU je povećati stopu zaposlenosti na najmanje 75 posto do 2020. godine, pri čemu se kroz aktivne mjere sugerira upravo veće uključenje žena, zatim starijih radnika i vrlo aktualnu integraciju migranata. Dolazimo opet do toga da su žene “najneiskorišteniji svjetski resurs” kao što je izjavila Hillary Rodham Clinton. Prepoznale su to institucije, samo je potrebno strategiju provesti u praksu, a to je jednako težak dio kao i politička volja da se promjene zaista i dogode. Kad pogledamo razloge ne sudjelovanja radno aktivnog stanovništa, osim bolesti i umirovljenja, ističu se i obiteljski razlozi koji podrazumijevaju brigu za starije i djecu. Poznato je da zbog obiteljskih potreba kod kuće uglavnom ostaju žene, pogotovo u manjim sredinama u kojima infrastruktura dječjih jaslica i vrtića, kao ni skrbi za starije i nemoćne osobe nije dovoljno razvijena. S druge strane suočeni smo s brojkama koje pokazuju da u populaciji imamo više obrazovanih žena nego muškaraca, što bi trebao biti dovoljan znak za alarm - da zaista nedovoljno koristimo raspoložive resurse ako nam dio takve obrazovane, radno sposobne populacije ostaje izvan tržišta rada. Jedna od mogućih mjera za uključenje većeg broja žena na tržište rada je i veća fleksibilnost radnog vremena, radnog mjesta, radnih uvjeta općenito. Zakonske preduvjete za veću fleksibilnost imamo već dovoljno dugo, ali na tržištu još dovoljno nije prepoznata. Zakon o radu prepoznaje i kategoriju nepunog radnog vremena, kao svako radno vrijeme kraće od punog radnog vremena Zakon o radu

Problem nastaje u primjeni jer većina poslodavaca ne prepoznajte zakonsku mogućnost drugačijih vremena rada osim pola radnog vremena. S prihodovne strane jedne obitelji ili pojedinca nije svejedno hoće li dobiti pola plaće ili 87,5 posto plaće ukoliko npr. radi svaki dan sedam sati umjesto osam. Zakonski je omogućen i nejednaki raspored radnog vremena, što između ostaloga podrazumijeva da se ne mora svaki dan raditi osam sati. U praksi to znači da je potrebno ispoštovati dogovorenu satnicu, od npr. 40 radnih sati tjedno, a da to ne mora biti od 8-16 svaki dan, nego jedan dan duže, a drugi kraće. Da ne dužim, puno je mogućnosti, ali premalo primjene jer je najteže mijenjati dominantni način razmišljanja i ustaljeni način rada. Zaposleni koji zbog obiteljskih razloga rade skraćenu satnicu su vrlo često stavljeni u kategoriju onih na koje se ozbiljno ne računa, te im se time smanjuje šansa za razvoj karijere. Isto tako je i majkama, odnosno roditeljima male djece koji su posvećeni svojoj roditeljskoj ulozi.
Radno vrijeme u nestandardnim vremenima zahtijeva i drugačiji način organizacije posla, daleko organiziraniji nego što je stupanj organizacije posla u većini lokalnih tvrtki. Ne može se u takvim uvjetima baš uvijek sve riješiti ad hoc nego je potrebno planirati raspoložive resurse. Ne kažem da se i sada ne planiraju, ali recimo da smo malo labaviji po tom pitanju od recimo Austrijanaca ili Nijemaca.

Da, želim reći da veća fleksibilnost znači i veću efikasnost jer se mora bolje upravljati raspoloživim resursima. Kao i u prirodi, ukoliko nam jednog resursa ponestaje počinjemo ga tretirati s poštovanjem. Ukoliko ga imamo u izobilju, ili nam je stalno dostupan, upravo tako ćemo ga i doživljavati i s njim upravljati, kao stalno dostupnim. Za stvarno ostvarenje veće fleksibilnosti potrebna je promjena fokusa s radnog vremena na ostvarenje rezultata.

Mogući pozitivni efekti veće fleksibilnosti na tržište rada, te ukupno gospodarstvo su višestruki. Zamislite koliko bi se žena s rodiljnog ili roditeljskog dopusta odlučilo ranije vratiti na posao kad se ne bi morale vratiti odmah na punu satnicu, ili kad bi dio posla mogle obavljati od kuće! Ili koliko bi se više očeva odlučilo na zakonsku mogućnost korištenja roditeljskog dopusta kad bi uz to mogli i raditi barem nekoliko sati dnevno, umjesto da potpuno izostaju iz radne okoline. Paralelno s tim bi rasla potreba za uslugama čuvanje djece čime bi se značajan dio sada nezaposlenih mogao zaposliti u svojstvu dadilje. To se odnosi na zaposlene u privatnom i javnom sektoru. Poduzetnici ionako već rade tako, od gotovo prvog dana rođenja djeteta jer se posao jednostavno ne može pustiti. Njima, poduzetnicama, ali i poduzetnicima bi trebalo omogućiti državnu podršku u obliku vaučera s kojim se subvencionira čuvanje djece kako bi lakše podnijeli teret roditeljskih obaveza, dok i dalje svojim radnim doprinosom pune državni budget.

Mogućnosti su brojne, samo se treba usuditi i Hrvatska će zasigurno biti zaposlenija nego sada.

Strateške smjernice za rast zaposlenosti koje su proizašle iz projekta Zaposlimo Hrvatsku možete pronaći ovdje.

Dijana Kobas Dešković, MAMFORCE CEO

Komentari

Trenutno nema komentara