Roditeljstvo kao karijera

23.11.2016.

Gostovala sam na Business cafe-u teme “Roditeljstvo i karijera”. Odlično se Kristina dosjetila pokazati kako se iz naše vlastite potrebe vezane uz roditeljstvo može razviti i biznis. I moj slučaj je bio takav, iako mi na prvu nije tako izgledalo. 

Danas, nakon svega što sam spoznala o samoj sebi na tom putu mi potvrđuje upravo to, da je sve nastalo iz moje potrebe da budem odgovorna majka. I tako slušala sam ostale goste, svatko ima neku svoju priču, a vezano uz roditeljstvo neminovno se nameće ono vječno pitanje - kako uspijevate balansirati privatno i poslovno.

Ne bih ulazila u rasprave što znači balans ili ravnoteža, to je pitanje koje ima onoliko odgovora koliko je ljudi oko nas. Zadržala bih se na pitanju koje se otvorilo, a to je koliko je tko sa svojim djetetom nakon rođenja, kad se počinje raditi i koliko vremena provodimo, a koliko želimo provoditi sa svojom djecom? Iskustva i odgovori su različiti, vezani su uz neke naše izbore, ali i osobnost naše djece, jer ta mala bića vrlo jasno znaju pokazati što oni žele i trebaju, samo ako ih znamo slušati.

U mom slučaju, nekako imam osjećaj da nisam uvijek baš najbolje slušala. I to me vjerojatno dovelo do današnjeg posla. Moj stariji sin je rođen u vrijeme dok sam stvarala moju prvu star-up priču. Radila sam doslovno i iz rodilišta, do poroda, a budući nisam znala što me čeka nakon dolaska tog malog bića koje je potpuno ovisno o meni, dobro sam organizirala posao da ipak mogu neko vrijeme provesti primarno s bebicom. To vrijeme je bilo ograničeno na dva mjeseca, nakon kojih sam počela raditi na pola radnog vremena od kuće. Uz logističku podršku babysittinga, naravno. Nakon šest mjeseci sam počela raditi šest sati dnevno, još uvijek od kuće, ali uz odlaske na sastanke, a sa osam mjeseci sam već bila u punom pogonu. Dijete mi je bilo zbrinuto, a ja sam dalje uspješno gradila svoj biznis. I mislila sam da je sve u redu. Dijete je raslo, u vrtić je krenuo tek sa četiri godine jer je imao stvarno sjajnu babysittericu, a ja sam unutar tog perioda od njegove treće do četvrte godine ugurala još i MBA. I opet, mislila sam da je sve u redu.
Rodila sam drugo dijete s kojim sam shvatila značenje poslovice “Jedno ‘ko nijedno”, uz kojeg sam također radila gotovo od samog početka, ali nekako malo drugačijim tempom jer je od najranije dobi imao bronhitis i niz alergija što je značilo jako puno mog osobnog angažmana oko njega. Osim toga, on je sam i tražio više mame. Nekako se intuitivno znao izboriti za svoje mjesto u mom natrpanom rasporedu. Gospodarska kriza je malo pomogla pa sam uzimajući sve u obzir, nekako više vremana provodila s djecom.
Bilo mi je interesantno promatrati razlike među mojom vlastitom djecom. Ponekad sam se osjećala kao Jean Piaget, psiholog koji je razvio teorije dječjeg razvoja promatrajući svoju djecu.

U slučaju moje djece, možda to ima više veze s njima, njihovom osobnošću i potrebama nego samnom, ali činjenica je da je moj stariji sin sve do nedavno trebao puno više moje podrške, ljubavi i pažnje nego što bih to očekivala za njegovu dob. Mlađi se za razliku od njega razvijao “školski”, kako bi prerastao koju fazu tako bi mene manje trebao uz veći stupanj samostalnosti. Pitam se da li bi i moj stariji sin bio samostalniji da sam mu posvetila nešto više vremena u raznim fazama njegova odrastanja.

Kažu da s prvim djetetom napravimo niz grešaka jer se i sami učimo roditeljstvu. Zato su vrlo korisne škole roditeljstva kojima se u Hrvatskoj vrlo uspješno bavi Tomislav Kuljiš kojeg smo također imali prliku čuti na Business cafe-u, a u Srbiji Nataša Vukićević. Drago mi je da sada imamo takvih programa jer kad smo se moj suprug i ja prvi put susreli s roditeljstvom šalili smo kako za sve dobijemo debele vodiče s preciznim uputama, a da dijete dobijemo bez uputa. Recimo u vrijeme kad sam rodila mog prvog sina dominantni stav je bio ne nositi djecu previše na rukama i treba ih naučiti spavati bez plakanja. Apsolutno posvećeno sam pratila upute i vrlo brzo naučila tu malu bebicu na uspavljivanje bez plakanja. jer to je kao važno da se nauče zaspati sami kako se ne bi preplašii kad se probude sami u krevetiću. Uredno sam ispunjavala tablice kad jede, kad spava i pokušavala ga ugurati u nekakav ritam. Kasnije sam uvidjela da je to sve krivo i danas bih napravila sve drugačije. Jer nositi dijete na rukama, biti uz njega kad ga uspavljujemo i biti uz njega kad se budi daje djetetu osjećaj sigurnosti i povjerenja da smo uvijek uz njega. Tako sam radila s mojim mlađim sinom i on je emocionalno sazrelo dijete, kako bi se reklo po knjizi (by the book).

Da se vratim na početak, svaka priča je individualna i svatko radi svoje osobne izbore, ali moj savjet svim roditeljima je da će posla uvijek biti, kako prije nego što smo imali djecu, tako i nakon što nas djeca više ne budu trebala. A njihovo djetinjstvo samo jedno. Odnos koji stvaramo sa svojom djecom sada određuje naš odnos s njima i u budućnosti. Zato ja i danas, kad imam 8. i 13. godišnjaka jako pažljivo raspolažem s obavezama izvan radnog vremena. Ne stižem otići na sva događanja na koja sam pozvana i na kojima bih trebala biti, ali to je cijena koju sam spremna platiti zbog zdravog odrastanja moje djece. Kod kuće smo već odavno donijeli odluku da barem jedan od roditelja mora biti s djecom, kad god je to moguće. Što u praksi znači da nemam dodatne servise odvođenja i dovođenja iz vrtića, škole, aktivnosti, pomoć kod školskih obaveza. To je naša, roditeljska obaveza. Događaju se i izvanredne situacije, ali to je više izuzetak nego pravilo.

I upravo zato nam treba već osjetljivost poslodavaca za obiteljske potrebe zaposlenih, mogućnost fleksibilnijeg rada s ranijim ili kasnijim dolascima ili odlascima, povremeni rad od kuće i sl. Budući sam sama poduzetnica meni se lakše fleksibilno organizirati što često znači da odrađujem treću smjenu kad mi djeca odu spavati, ali nije mi teško jer znam da sam imala mogućnost biti mama svojoj djeci u vrijeme kad bih inače još uvijek radila.

Dijana Kobas Dešković

Link na 35. Business Café u Zagrebu.

 

Komentari

Trenutno nema komentara